» projektura.org
    nature of the business strategy

Strateška uloga ITa
Dizajn organizacije
Dizajn usluga (PSO)
Upravljanje projektima
 

Ako vas zanimaju različite stvari u životu i znate o istome više od „username, password, start, shutdown“ sekvence, onda ste sigurno čuli za pojam „singularity“ (ili ako baš želim biti precizan  „technological singularity“). Singularity je jednostavno predviđeni događaj u budućnosti koji će u kratkom vremenu omogućiti značajni tehnološki napredak. Ako ste čitali Raya Kurzweila, onda poznajete teoriju koja kaže da se značajni tehnološki napreci događaju eksponencijalnom brzinom te da se slijedeća točka singularnosti (prevedimo to ovako pojednostavljeno), očekuje negdje 2045 godine.

Svaki put kada se tehnologija približi svom limitu, čovječanstvo izmisli neku novu granu tehnologije koja iz temelja promijeni pretpostavke, ali i rezultate koji su nam potrebni za daljnji tehnološki (i ne samo tehnološki napredak). Ponekad je to mikrokorak („disruptive innovation“) a ponekad je to megakorak („technological breakthrough“). Princip napretka je jednostavan: na primjer, Mooreov zakon tehnološke složenosti integriranih krugova (količina složenosti integriranih krugova povećava se eksponencijalno svake godine) prilično je na svome maksimumu – mislim da je većina nas prestala pratiti složenost procesora prema mega/gigahercima koji ga pokreću – trenutno se nalazimo na 2 do 3 gigaherza i kako stvari stoje, nećemo se daleko od toga odmaknuti u skorijoj budućnosti. Nano tehnologije koje danas integrirani krugovi zahtijevaju, sreću se sa cijelim nizom problema (tranzistori lagano dolaze do dimenzija atomskih čestica, gdje se pojavljuju problemi parazitskog otpora, stabilnosti elektrostatike, disipacije energije čak i kada tranzistor ne radi itd). Kurzweil koristi Mooreov zakon kako bi dokazao da nije bitan samo rezultat, nego i periodičnost tih rezultata, a koji se sve više i više ubrzavaju.

Prema tim i sličnim promišljanjima, singularnost je dohvatljiva i čovječanstvo je blizu da ju i doživi. Tehnologija, zahvaljujući napretku, na putu je prema točki singularnosti eksponencijalnom brzinom (razlika između dvije singularne točke na eksponencijalnoj krivulji). Do dolaska u singularnost, funkcionalnost ljudskog mozga moći će se funkcionalno i tehnološki opisati i naravno, simulirati tom istom tehnologijom. Hoće li tehnologija prestići naš um? Hoće li nanoboti bit dovoljno napredni da nam zamijene bilo koji dio organizma koji nam više ne funkcionira? Hoće li sve to biti dovoljno da nas održi u životu do slijedeće singularne točke? Zašto uopće postojimo i kuda idemo? Sve pitanja od kojih najradije odustajem, osim ako društvo nije zgodno i vino nije kiselo.

Što ćemo raditi u međuvremenu? Čime bi se to mogli baviti kako bi bili sigurni da ćemo ostvariti singularnost? Iako bih rado da je to tema WinDaysa 2007, čini mi se da će prije to biti negdje na WinDaysima 2036 gdje će glavni proizvod biti Microsoft Nanobot Client 2037. Do tada, ostaje nam da se pobrinemo da živimo što dulje, sa što manje nervoze i problema koje nam pet po pet minuta, ali značajno, skraćuju životni vijek. Dakle, čime se osigurati da nam ne stradaju živci? Samo je jedna riječ – operations. Ove godine na predavanjima tome se posvećuje dodatna pažnja, bilo da vas zanimaju napredne tehnologije (kao što je Longhorn Server) ili da vas zanima kako pojednostaviti trenutne operacije (cijela gama proizvoda koji dolaze po nazivom System Center / Service Desk, a temelje se na ITIL metodologiji upravljanja IT infrastrukturom). Ali ako me nešto podsjeća na nanobote, onda je to svakako virtualizacija. Naravno, nevjerni Toma sigurno će reći – pa gdje ste do sada, svi već koriste XX, YY proizvode a vi se zabavljate s Virtual PC izdanjem…

Budućnost je brza i nemilosrdna: Microsoft neke stvari radi kasno ali ih zato radi temeljito, a tako je izgleda i sa virtualizacijom. Imao sam priliku prije nekoliko mjeseci uvjeriti se gdje virtualizacija ide – u mješavinu resursa gdje je sasvim svejedno što je stvarno a što virtualno, gdje se koji resurs nalazi i čemu pripada te koji proces izvršava. Fizički svijet se zamjenjuje sa virtualnim, virtualni s fizičkim, mogućnosti su neograničene. U novom server izdanju, Microsoft Longhorn Serveru, virtualizacija nije samo jedna od mogućnosti operativnog sustava, virtualizacija jest – operativni sustav (slobodno rečeno). Na samom sklopovlju vrti se hypervisor (bare metal operativni sustav, rekli bi znalci), a na njemu se tek vrti ono što poznajemo kao server operativni sustav. Dodati novi operativni ili dodati novi virtualni na postojeći operativni ili virtualni na virtualni, samo je pitanje potrebe i workloada kojeg je potrebno odraditi na toj kombinaciji.

Virtualizacija se odnosni samo na sklopovlje i operativne sustave. Jedan od značajnih koraka naprijed za Microsoft je i kupovina tvrtke Softricity, čiji proizvod SoftGrid omogućava virtualizaciju aplikacija te zajedno s Terminal Serverom i Systems Center Serverom omogućava upravljanje aplikacijama na jedan sasvim drugačiji način. Just-in-time aplikacije dugo su vremena bile želja raznih administratora i IT direktora, ali je postojeć model kroz Terminal servise/servere ipak tražio prevelike resurse (naravno, postoji korelacija između veličine organizacije i potrebe za upravljanjem aplikacijama i klijentima).

Preporučam vam da posvetite određeno vrijeme virtualizaciji na WinDaysima. Ne zato što je to izmislio Microsoft, nego zato što primjena virtualizacije u Microsoft okruženju, a ipak je to dominantna platforma, otvara sasvim nove mogućnosti i scenarije upravljanja workloadima. I da ne budem skroman – pojedine mogućnosti System Center Virtual Machine Managera daleko su ispred konkurencije (jesam li spomenuo podršku za 8 porcesora te zajedničko upravljanje i fizičkim i virtualnim resursima u istoj konzoli?).

 Od virtualizacije do nanobota dug je put, no nezavisnost elemenata i podjela workloada na mikro ili makroresurse idejno je toliko vezana da imam osjećaj da bi nas virtualizacija resursa mogla lagano pomaknuti ka polaganju Turingova testa, u kojem čovjek ne može razaznati između čovjeka i stroja.

Zagreb, 24.04.2007.