» projektura.org
    nature of the business strategy

Strateška uloga ITa
Dizajn organizacije
Dizajn usluga (PSO)
Upravljanje projektima
 

Rad ali i slični poslovno zasnovani treninzi uobičajeno se koncentriraju na procese, pravila, teoriju, strukturu i logiku, elemente koji razvijaju i koriste lijevu stranu ljudskog mozga. Međutim, moderne i uspješne organizacije isto tako se oslanjaju na razvoj takozvanih „soft-skills“ znanja djelatnika kao što su samo-motivacija, sigurnost, inicijativa, empatija i kreativnost, koji dolaze iz desne strane ljudskog mozga. Koristeći igre i aktivnosti kao što je na primjer žongliranje omogućuju razvoj desne strane, jer takva aktivnost traži od pojedinca intuitivne, prostorne i osjećajne mogućnosti – koje se nalaze u desnoj strani mozga.

Također, koristeći aktivnosti i reference koje „izvode“ ljude iz njihovog normalnog radnog okruženja, omogućuje im se da dožive osjećaj pobjeđivanja, dostignuća, timskog rada, učenja i osobnog razvoja, na načine koji uglavnom nisu dostupni unutar redovnog radnog konteksta. Iskustvo tih pozitivnih osjećaja značajno je za svjesnu i podsvjesnu vizualizaciju uspjeha, što je neophodno za proširenje ljudskog horizonta, podizanje njihovih ciljeva te povećanje motivacije.

Učenje nečeg novog i potpuno drugačijeg oslobađa mozak od dnevne rutine. Susret s izazovom, te njegovo rješavanje pomaže u podizanju uvjerenja. Kada uspijete srušiti barijere, kriva tumačenja, pretpostavke, percepcije, nesigurnosti, podjele, teritorije i hijerarhije – uspjeli ste izgraditi tim. Timovi dobro rade i jedinstveni su kada prepoznaju zajedničku svrhu postojanja – bez obzira da li je cilj igre izgraditi najviši toranj od papira ili igrati karte u parku.

Upravitelje projekata stvarno zanimaju ljudi s kojima rade? Gotovo kao oksimoronska verzija rečenice alil… znali smo odavno da, u jurnjavi prema cilju, rijetko kada imamo vremena stvarno se posvetiti “mekanijem” dijelu svoje profesionalnosti. Kod upravitelja projekata to je stvarno malo čudno – imate osjećaj da ste odgovorni za sve (ok, većinu vremena i jeste), da svi igraju protiv vas i da zapravo jedini vučete taj prokleti projekt prema kraju. Sve ostalo su vam na neki način neprijatelji – članovi projektnog tima koji ne rade onako kako očekujete, prodajna ekipa koja je prodala ono što je nemoguće napraviti i krajnji korisnici koji ionako mijenjaju svoje zahtjeve kad god se ustanu na lijevu nogu (dakle, gotovo svaki dan). No možda sam ja samo jednostavno radio na zanimljivim projektima.

Razumijevanje njihovih potreba, mogućnosti, želja i na kraju … emocija kroz koje ta svoja stanja ispoljavaju postao je ključni faktor uspjeha projekta. Zanimljivo, nismo razgovarali niti o jednom faktoru trokuta, niti o jednoj pretpostavci klasičnog uspjeha projekta, niti o jednom faktoru motivacije, nego o … razumijemo li emocije oko sebe. Iskreno, ne mislim da je to jednostavno – upravljanje projektima te to jednostavno ne uči. PMBoK se koncentrira na procese i mogućnosti, pa se razgovara o tome kako izgraditi tim i kako ga educirati… ali ništa o tome kako razumijeti emocionalna stanja (do dobro, ne samo emocionalna) tima i pojedinaca u njemu.

Zanimljivo, dotakli smo se i psihologije ali i biologije :). Kad se malo udubite u teoriju emocionalne inteligencije logično završite u njenom centru, odnosno u emocionalnim prostorima mozga. Na kraju krajeva, shvatite da je za sav kaos i nered u vašem životu odgovoran jedan mali dio mozga koji se zove amigdala (vidi sliku), koji i dalje ima primarnu funkciju koju je imao još o trenutka kada nismo ni imali definiran mozak i pojavljivali smo se u jednostaničnom obliku plutajući morima prije 3 milijarde godina. Primarna funkcija koja je određivala da li napasti prijetnju ili pobjeći od nje i dan danas ima istu funkciju, ali se nažalost okruženje promijenilo. I tako danas, kada više nema sabljastih tigrova, dobijemo poriv da odalamimo šefa ili pošaljemo mail zanimljivog sadržaja te napravimo cijelu zbrku u svom životu (dobro, postoji prefrontal cortex dio mozga koji nas u tome spriječava, glumeći ono što zovemo zdravom pameti, ali o tome drugom prilikom).  

Može li nam na život više utjecati EQ nego IQ?

Različiti pristupi različito govore, ali jedno je sigurno, EQ može puno bolje predvidjeti vašu budućnost nego IQ. Na primjer, vaša emotivna strana određuje vaš poslovni i osobni uspjeh, te pogotovo bilo koji posao vezan uz administraciju i rad s korisnicima. Posebno se EQ ističe prilikom određivanja vaše podobnost za lidera, ali i kod drugih, na prvi pogled nebitnih, stvari kao što su mogućnost rada u multikulturnim sredinama.   Do sada je postojalo mišljenje da nam je visoki IQ sasvim dovoljan da uspijete u životu – istina je da dio ljudi sa visokim IQ postiže izvanredne rezultate ali ostavlja dojam hladnih i nepovezanih osoba. Ljudi s udjelom EQ, bez obzira na prosječni IQ, vrlo su uspješni: socijalno su bolje povezani, djeluju vedrije i pozitivnije. IQ je uglavnom genetski predodređen i ne može se značajno mijenjati – EQ je nešto što možete naučiti i što se može trenirati.  

Emocionalna inteligencija i upravljanje projektima

Da je emocionalna inteligencija i dalje vrlo vruća tema, pokazuje i istraživanje koje je napravio Forrester Research 2009 godine a koje ima naslov „Define, Hire and Develop Your Next Generation Project Managers“. Koja je karakteristika novih upravitelja projekata dobila dominantno mjesto? Jednostavno za pogoditi. Prvi zaključak koji ovdje možete izvući jesta da se najbitnije vještine upravljanja projektima ipak ne uče u školi i na treninzima. Iako su osnove upravljanja projektima bitne (sjetimo se famoznog trokuta), upravljanje projektima je ipak nešto daleko više. Pametne organizacije usmjeravaju svoj fokus na zapošljavanje onih upravitelja projekata koji mogu svojim djelovanjem potvrditi da:

Soft skills („mekane“ vještine) su bitne isto tako kao što su bitni i procesi i pravila. Najbolji upravitelji projekata izrazito su uspješni u upravljanju odnosima prema ljudima. Upravitelji projekata posjeduju različite vještine kao što su liderstvo, komunikacija i kolaboracija u izgradnji i vođenju projektnog tima. No isto tako koriste i pregovaračke, analitičke i druge vještine poput odlučivanja kako bi projekt ostao na svojim osnovama i kako bi se zadovoljile druge potrebe projekta.

Najbolji upravitelji projekata zapravo ne upravljaju projektima. Umjesto toga, oni vrijeme troše na razmišljanje kako će doprinjeti u stvaranju „dodane vrijednosti“. Koristeći svoje kvalitete i mogućnosti, dobri upravitelji projekta rade puno više nego što je jednostavno upravljanje projektom: oni vode projektne timove prema izvrsnim rezultatima kroz analizu i razumijevanje potreba korisnika te omogućavanje projektnom timu da radi učinkovito.  

Ne ulazeći u detalje koji su definirani u ovom istraživanju, jasno je da emocionalna strana dominira potrebnim mogućnostima koje upravitelji projekata moraju imati:

1.  Emocionalna inteligencija – mogućnost da se projektom upravlja razumijevajući događanja i interakcije (verbalne i neverbalne) te da se ta razumijevanja primjene na kontekst ostvarenja projektnog plana

2. Adaptivna komunikacija – mogućnost da upravitelj projekta artikulira nečije ideje – bilo pismeno ili usmeno prema različitim ciljnim grupama, kulturama i individuama koristeći najprimjenjiviju tehniku komunikacije za pojedinu grupu

3. Znanja rada s ljudima – mogućnost da brzo izgradi i održava pozitivne veze s članovima tima i stakeholderima

4. Upravljačka znanja – mogućnost da uslužuje, motivira i usmjerava tim, te potiče kolaboraciju između članova tima   Većinom nemate mogućnost biranja svog tima. Ali kada bi mogli, kladim se da bi birali upravo one koji su najizraženije pametni (da ne kažem, inteligentni – vidi sliku). Ljudi vršne IQ relativno se malo po njoj razlikuju (∆IQ), ali je iznenađujuće koliko se ti ljudi mogu emotivno razlikovati (∆EQ).  



Slika: odnos IQ i EQ na uzorku ljudi koje birate u projektni tim  

Sasvim je jasno koje ćete probleme s ovim timom imati – pametni ljudi koji se ne mogu složiti u jedinstveni tim.
 

Pozdrav,

Zagreb, opet sam počeo pisati po projekturi :)