» projektura.org
    nature of the business strategy

Strateška uloga ITa
Dizajn organizacije
Dizajn usluga (PSO)
Upravljanje projektima
 

OK, tko ne zna za Eliot Nessa? Ako već niste gledali seriju, sigurno ste primijetili film krajem devedesetih godina (popularni Kevin Costner kao Eliot) u kojem grupica ljudi dijeli pravdu ponekad na dozvoljen a ponekad i na nedozvoljen način – cilj opravdava sredstvo, rekli bi moji suvremenici. Malo povijesti: krajem dvadesetih godina prošlog stoljeća, Chicago je toliko ogrezao u kriminal predvođen Al Caponeom da mu ni pravosuđe a ni policija nisu mogli ništa (logično, jer ih je Capone uglavnom plaćao iz svog džepa). Kako je situacija bila više nego katastrofalna, na scenu stupa sam predsjednik Hoover, pronalaze junaka Eliota, a on, iz inicijalne liste od 50 FBI ljudi na kraju odabire devetoricu s kojom rješava probleme zakona i pravde. Ako vas zanimaju detalji, pogledajte si malo www.crimelibrary.com, jamčim vam sate zabave (a i odlutati ćete od svakodnevnog posla, što je sigurno izuzetno dobro za vaše psihofizičko / mentalno zdravlje).

Povežimo ovaj uzbudljivi povijesno dramaturški uvod s naslovom kolumne. OK, priznajem, možda je naslov malo pretenciozan, zapravo je ideja više povezana s projektima: može li ekipa jakih projekt managera i konzultanata te vrsnih stručnjaka, putovati svijetom (čitaj: Hrvatskom) i spašavati projekte koji su u krizi? Ova ideja me zapravo muči već neki niz godina: od kako se počelo šuškati kako su upravo IT projekti oni koji reputaciji projekt managera donose loše obilježje, pa sve do Standish izvješća prije nekoliko godina u kojem se direktno tvrdi da više od polovice (gotovo dvije trećine) svih započetih projekata nikad ne stigne do svog cilja.  

Stanje upravljanja projektima (gledano u našoj maloj naciji i možda malo šire) nikada nije bilo čudnije: ni nakon nekoliko godina propadanja, ispravljanja i zatvaranja projekata čini mi se da se ništa nije naučilo. I dalje viđam one iste početničke pogreške, ali i očigledne promašaje koje čovjek ne bi očekivao od ljudi koji se već duže vrijeme bave ovom tematikom. No s druge strane, manji je problem ekipa koja barem (ne)svjesno griješi: veći je problem i teško ga je ispraviti, činjenica da gotovo svaki informatičar misli da zna i treba voditi projekt, pa bio on 2.000 ili 2.000.000.000 kuna velik. Iskreno, ne mislim da smo puno odmakli od filozofije „susjedov mali to može za 200 kuna“ – pridodati usluge upravljanja projektom u bilo koji projekt uvijek se smatra „nečim bez čega se može, jer je ipak najvažnije instalirati servere“. 

Zašto je to tako? Pa, nekoliko je odgovora. Kao prvo, mi stvarno nismo društvo koje je naviklo na upravljanje projektima – mi smo više „ad hoc ekipa“, a ovu njemačku disciplinu i problematiku ipak treba ostaviti – Nijemcima. Dva glavna izgovora su još uvijek „sve se može dogovoriti“ i „nemamo za to vremena“. Drugo, imamo iskrivljenu sliku kako bi kapitalizam trebao izgledati – igrom slučaja u prilici smo preskočiti stotinjak godina nastajanja takvog društvenog uređenja, pa je profesionalizam i znanje ipak malo gurnuto na marginu u brzom stjecanju dobara i rješavanju pitanja opće zaposlenosti (ni John Maynard Keynes ne bi razumio našu ekspanziju). Treće, problematika edukacije, pozicioniranja u društvu i „svi smo mi isti“ sindroma: godine i godine uspješnog usađivanja ideje o tome kako su svi ljudi jednaki na ovoj kugli (socijalističko komunističke fore) ipak su urodile plodom: shvatiti koliko su ljudi jedinstveni i koliko svatko za sebe nosi svoj potencijalni kapital (čitajte Jonas Ridderstrĺle / Kjell A Nordström dvojac) teško izlazi na vidjelo – time se i teže profiliraju pojedinci koji mogu podnijeti teret kao što je – upravljanje projektom. I tako dalje, nemam baš mjesta za moju omiljenu igru zvanu top 10.

Kako pristupiti ovom problemu? Sistematski – moramo se organizirati, rekao bi Mujo, ja već treći put … Primjećujem kako se ljudi koji rade na upravljanju projektima kao profesionalci (dakle ne priučeni sistem inženjeri i programeri) polako okupljaju u „cehovske“ udruge koje možete pronaći na www.pmi-croatia.hr (Udruga za projekt menadžment PMI ogranak Zagreb Hrvatska) i www.capm.hr (Hrvatska udruga za upravljanje projektima). Zajedno, te udruge imaju preko stotinjak članova – i želim im puno rada i zalaganja da bi stvari donekle postavili na svoje mjesto. Pojedine tvrtke imaju (i / ili osnivaju) Project Management Office grupe kojima je cilj upravljati (ali nažalost puno prije – izvješćivati management) o statusu projekata koji su u tijeku u organizaciji. Čini mi se da su naše lokalne Eliot Ness ekipe u stvaranju, samo još da pronađemo svog Hoovera. Dakle, nešto bolje nego prošle godine. I nadam se puno lošije nego slijedeće.

I da sad ne bi ispalo da pišem bombastične naslove koji nemaju veze s sadržajem (pa ne pišem ja za dnevni tisak!), prokomentirajmo malo i tu ideju: što bi se dogodilo u Hrvatskoj kada bi Vlada organizirala nekoliko Eliot Ness – like timova koji bi rješavali probleme u državi? I to na bilo koji način, na opće zadovoljstvo građana? Pitanja kvalitete POS stanova se sigurno ne bi postavljala, a da ne spominjem betoniziranje obale (da se recimo, za primjer, dotaknem građevinarstva). Može li se država voditi kroz ideju upravljanja projektima (državom)? Pa zar ne bi i trebala? Mi neki s ove strane tipkovnice bi rekli – naravno. Neki drugi, s one strane sabornice bi rekli (s podsmjehom) – nemate vi pojma, ipak smo mi u politici već 50 godina. S obzirom kakav je orah Hrvatska, bojim se da je Amerika 20 tih godina tek couver prije naše janjetine s ražnja. 

P.S. Kao što bi moj profesor s postdiplomskog prof. Kovačević rekao, ne shvaćajte ovo preozbiljno: ipak je to samo moj ekonomski (projektni) normativizam - stvarno stanje je (možda) sasvim drugačije i kad se probudim, shvatiti ću da je svijet zapravo ružičast i da samo mi svi samo pijuni u velikoj igri života. Živjeli!

Zagreb, 20.03.2005.