» projektura.org
    nature of the business strategy

Strateška uloga ITa
Dizajn organizacije
Dizajn usluga (PSO)
Upravljanje projektima
 

U ovom brzom elektroničkom svijetu gdje informacije kolaju brzinom munje i gdje se na sve traži odgovor "ASAP", ponekad zaboravimo na dobre stare izvore informacija na koje ljudi potroše daleko više vremena smišljajući poruke koje treba prenijeti primatelju nego što to danas ljudi rade koristeći email. Naravno, ovdje mislim na knjige, čija vrijednost, bez obzira na napredak elektroničke razmjene i dalje stoji i koja, u srcima pravih vjernika, i dalje ima nezamjenjivu vrijednost dijeljenja informacija. Ovog puta kolumnu pišem zbog jedne upravo nevjerojatne knjige - kakvu možete sresti s vremena na vrijeme - "The Making of Atomic Bomb" - koja, kako je već razvidno iz samog naslova - priča o tome kako je napravljena atomska bomba.

No dobro, što bi sad tu trebalo biti revolucionarno? Odgledali smo većinu filmova o tome, pročitali smo razne članke, dokumente i knjige. Naravno, ali tek sam sada pročitao knjigu koja nije samo pusto pričanje događaja, nego i sveobuhvatni vodič kroz stoljeće razvoja i pronalazaka u fizici, životne priče raznih fizičara i nobelovaca, povijesna događanja koja su dovela do razvoja najvećeg otkrića u povijesti čovječanstva i slično. Kad samo pomsllim da su početkom 20. stoljeća zajednički radili i međusobno komunicirali ljudi kao što su Einsten, Rutherford, Szilard, Cuire, von Neumann, von Planck, Bohr, Tellman itd (od kojih su gotovo svi dobitnici Nobelove nagrade) gotovo da mi je žao što nisam imao prilike učiti od takvih briljantnih umova kao što su navedeni.

Što me vodi do dva temeljna pitanja.

Prvo, gdje su veliki pronalasci i velika povijesna otkrića? Nekako imam osjećaj da otkako znam za sebe ne vidjeh niti jedno otkriće koje mogu usporediti s otkrićem atoma i pripadnih elemenata. Naravno, netko će reći a što je tu s DNA strukturom, kloniranjem stanica, informatičkom revolucijom, Internetom, odlaskom na Mjesec i slično - i točno, možda mi neke stvari uzimamo zdravo za gotovo i ne cijenimo njihova otkrića i poduhvate. Jesmo li se toliko navikli na nove stvari da ih više ni ne smatramo epohalnima? Ovu kolumnu pišem na hotelskom krevetu u Seattleu - tek nešto kasnije no što sam razgovarao s (i vidio) svoju obitelj putem Skype programa i uz pomoć male video kamere prenio sliku i ton u prilično dobroj kvaliteti na drugu stranu zemaljske kugle. Sjećam se kada sam kao klinac gledao razne SF filmove na kojima se odvijao sličan scenarij - i nisam ni zamišljao da ću u svojim tridesetima imati priliku napraviti nešto slično. Je li Skype (odnosno Internet) epohalno otkriće vrijedno Nobelove nagrade? Hoće li slijedeći korak - vjerojatno besplatna video telefonija s mog mobilnog uređaja preko WiFi mreže biti promatrana tek kao marketinško-prodajni tehnološki napredak? Hoće li Speech Recognition koji sam danas vidio (čuo) kako savršeno radi i bez problema prati vaše glasovne naredbe biti samo marketinški trik (kojeg smo kroz računalo HAL 2000 u "Space Odissey 2001" više gledali kao nešto nevjerojatno) za ovu godinu? Pa tko onda radi nešto vrijedno Nobelove nagrade? I ako radi, je li to "epohalno" otkriće koje može napraviti - atomsku bombu? 

Odgovor sam privremeno potražio u nečem što možda na prvu loptu i nije tako povezano s naukom - a zove se kaizen. Kaizen je japanska umjetnost stalnog poboljšanja i to u malim koracima (jednom kad uhvatim vremena, raspisati ću se i o tome). Dakle, jesmo li se navikli da je sasvim u redu konstantno napredovati u svemu i da li se upravo zbog toga prag tolerancije očekivanja vrijednosti otkrića povećao do neslućenih granica? Jesmo li se naviknuli na unaprjeđenje? Tvrtka u kojoj trenutno radim, Microsoft, svake godine izbacuje cijeli niz proizvoda i poboljšanja koji značajno unaprjeđuju (a ne pišem to zbog toga što u toj organizaciji radim, nego zato što uistinu mislim tako) kvalitetu života - no cijena dionice je zadnjih nekoliko godina gotovo ista i kreće se u okvirima 25 - 30 USD (što je posebna priča, s obzirom da prihod svake godine raste za po 30% :))

Danas se prema temeljnim promjenama odnosimo kao prema nečemu očekivanom i sami sebi smanjujemo značaj promjene koji se događa. Ponekad i tu promjenu prihvaćamo "neozbiljno" - ne koristeći do kraja potencijal koji takva promjena može ostvariti ("Realize your potential", rekla bi moja kompanija). Ulažemo silne novce u promjene, a onda ih ne koristimo u onolikoj mjeri koliko nam to elementi promjene dozvoljavaju. Uzmimo na primjer, Microsoft Office. I dalje ponekad čujem da ljudi ne koriste više od pisanja teksta, označavanja teksta bold i italic i slično - te se pitaju gdje je ta inovacija (čitaj : features), i zašto plaćaju sve te silne novce kada mogućnosti i ne koriste. Pa to je upravo tragično - rješenja sadrže inkrementalne inovacije od kojih je većina upravo revolucionarna - okrenuta prema zajedničkom radu, upravljanju poslovnim procesima, mijenjaju digitalnog života oko nas i slično. A mi to inherentno ne koristimo.

Čime se mi dakle bavimo? Kako to da i dalje nivo otkrića ostaje isti kao i prije toliko godina? Ili smo možda jednostavno izučili sve što se može izučiti u temeljnim znanostima?

Drugo pitanje, malo kraće od ovoga, a i nema tako duboku filozofsku pozadinu, sinulo mi je kada sam shvatio da sam u avionu pročitao 200tinjak stranica u jednom dahu - knjiga je kao mali krimić i cijelo vrijeme te drži u napetosti. Zašto me u takvoj napetosti nisu držali u vrijeme kada sam kao školarac prvi put učio o atomima, kemiji i fizici. Zašto su mi tada ti predmeti izgledali kao najdosadniji predmeti na kugli zemaljskoj. Upravo mi je nevjerojatno da ljudi koji predaju (ali i pišu naše udžbenike) imaju tako malo mašte ili se tako malo predaju nastavi i učenju djece. Da mi je tada netko na taj način prezentirao kemiju i fiziku kao što to čini ova knjiga, gotovo sam siguran da danas ne bih pisao ovu kolumnu. Vjerojatno bi negdje uzaludno radio nešto na Institutu Ruđer Bošković pokušavajući napisati neki znanstveni rad koji vjerojatno, neće biti ni blizu epohalnih otkrića kao što su ona na početku teksta. Ali naravno, to ni nije za očekivati od njih.

Pozdrav,

Seatlle,11.01.2006. (daleko od doma, ali se ne osjećam tako ...)